U raznim temama koje se danas obrađuju o pitanjima žena u Bosni i Hercegovini, rijetko je priča o ženama koje su nesebično dale svoj doprinos u odbrani i očuvanju legaliteta naše zemlje. Ovo je priča o njima, o hrabrim ilidžanskim ženama, koje su neustrašivo koračale do svog radnog mjesta, znajući da im je to možda zadnji dan. Dolazile su dobrovoljno, pješačeći, biciklom, pod granatama iz Sokolović-Kolonije, Butmira i Hrasnice. i sve je radilo, od ovjere, urbanizma, privrede, evidencije, matičnog ureda, i tu počinju nova prijateljstva, nove neraskidive veze. Bile su uvijek sređene, uredne, prkoseći neprijateljima države. Gdje su danas te neustrašive djevojčice, djevojke, žene?
Da li su zaboravljene? Da li ih neko zove na obilježavanje značajnih datuma u kojima su i one sudjelovale? Gdje su te ratne heroine? Upravo, zbog odgovora na ova pitanja, grupa žena koje su u toku rata radile u općini, okupile su se jer žele da kažu da su one tu, da se i dalje istim elenom bore za državu BiH, da je isto vole kao 1992. godine, da će se sjećati tih ratnih dana dok žive i da žele da se njihov angažman ne zaboravi.
Njihova prva ideja je osnivanje udruženja, koje će ih okupljati.
Ideja je potekla od Aide Biberović, pravnice Općine Ilidža koja i danas radi kao i u ratu, odgovorno i nesebično, dajući sebe u izgradnji jedine nam države. Danas, Aida je majka dvoje odrasle djece, ali isti prkosni pogled isti osmjeh. Ponosna, kaže što je u ratu bar malo doprinjela.
“Mi ćemo se okupiti i ove godine u aprilu, bar ove žene koje su tu u BiH. Želimo da se tradicionalno okupljamo i čuvamo od zaborava ono što smo preživjele. Želimo da svjedočimo novim generacijama i da im šaljemo poruke da smo i mi pravile ovu državu, da se i mi u najtežim trenucima nismo bojale, a ne bojimo se ni danas. Mi smo časno i pošteno obavljale svoj posao i zaslužujemo poštovanje, nekih budućih generacija koje će se roditi i možda nas pozvati da im ispričamo kako je bilo ovdje kad je bilo najteže” dodaje Aida Biberović.
Jedna od članica Munira Viteškić napisala je pjesmu posvećenu njima i prvi put je javno objavljujemo.
Žene Heroine
U vihoru rata rađale smo nadu
Svakim dahom svojim uzimale snagu
Još poneki suton sanjale smo krišom
Ne bi li nam sunce sjalo u danu kišnom
U sjenci bitaka za odbranu grada
Radile smo vrijedno, časno čak i tada
Barikade nisu prepreke nam bile
Zajedništvom svojim mi smo gnijezdo svile
Stradanja i tuge morale smo kriti
Žena heroina nije lako biti
Kad bi neka od nas posustala tada
Jedna drugoj bivale smo podrška i nada
Sinove i kćeri rađasmo u strahu
U odsustvu duha i posljednjem dahu
Ponosne smo Bosni udahnule dušu
Svjetlost djece naše razbi ratnu tmušu
Još poneka priča sad ostade nama
Sjećamo se s tugom prošlih ratnih dana
Žene heroine nazvasmo se same
Istinski svjedoci stvarne ratne drame
Ne trebamo počast, pohvale i cvijeće
Našu snagu mnogi nikad shvatit neće
Glasno ćemo sada samo jedno reći
ŽENA HEROINA ponos je najveći
Munira Viteškić