U raznim temama koje se danas obrađuju o pitanjima žena u Bosni i Hercegovini, rijetko je priča o  ženama koje su nesebično dale svoj doprinos u odbrani i očuvanju legaliteta  naše zemlje. Ovo je priča o njima, o hrabrim ilidžanskim ženama, koje su neustrašivo koračale do svog radnog mjesta, znajući da im je to  možda  zadnji dan. Dolazile su dobrovoljno, pješačeći, biciklom, pod granatama iz  Sokolović-Kolonije, Butmira i Hrasnice. i sve je radilo, od  ovjere, urbanizma, privrede, evidencije, matičnog  ureda, i tu počinju nova prijateljstva, nove neraskidive veze. Bile su uvijek sređene, uredne, prkoseći neprijateljima države.  Gdje su danas te neustrašive djevojčice, djevojke, žene?

Da li su zaboravljene? Da li ih neko zove na  obilježavanje značajnih datuma u kojima su i one sudjelovale? Gdje su te ratne heroine? Upravo, zbog odgovora na ova pitanja,  grupa  žena koje su u toku rata radile u općini,  okupile su se  jer žele da kažu da su one tu, da se i  dalje istim elenom bore  za državu BiH,  da je isto vole kao 1992. godine,  da će se sjećati tih ratnih dana dok žive i da žele da se njihov angažman ne zaboravi.

Njihova prva ideja je osnivanje udruženja, koje će ih okupljati.

Ideja je potekla  od Aide Biberović, pravnice Općine Ilidža koja i danas radi kao i u ratu, odgovorno i nesebično, dajući  sebe u izgradnji jedine nam države. Danas,  Aida je  majka dvoje odrasle djece, ali isti  prkosni pogled isti osmjeh. Ponosna, kaže što je u ratu bar malo doprinjela.

“Mi ćemo se okupiti i ove godine u aprilu, bar ove žene koje su tu u BiH. Želimo da se tradicionalno  okupljamo i čuvamo od zaborava ono što smo preživjele. Želimo da svjedočimo novim generacijama i da im šaljemo poruke da smo i mi pravile ovu državu, da se i mi u najtežim trenucima nismo bojale, a ne bojimo se ni danas. Mi smo časno i pošteno obavljale svoj posao i zaslužujemo poštovanje, nekih budućih  generacija koje će se roditi i možda nas pozvati  da im ispričamo kako je bilo  ovdje kad je bilo najteže” dodaje  Aida Biberović.

Jedna od članica Munira Viteškić napisala je pjesmu posvećenu njima i prvi put  je javno objavljujemo.

Žene Heroine

U vihoru rata rađale smo nadu

Svakim dahom svojim uzimale snagu

Još poneki suton sanjale smo krišom

Ne bi li nam sunce sjalo u danu kišnom

U sjenci bitaka za odbranu grada

Radile smo vrijedno, časno čak i tada

Barikade nisu prepreke nam bile

Zajedništvom svojim mi smo gnijezdo svile

Stradanja i tuge morale smo kriti

Žena heroina nije lako biti

Kad bi neka od nas posustala tada

Jedna drugoj bivale smo podrška i nada

Sinove i kćeri rađasmo u strahu

U odsustvu duha i posljednjem dahu

Ponosne smo Bosni udahnule dušu

Svjetlost djece naše razbi ratnu tmušu

Još poneka priča sad ostade nama

Sjećamo se s tugom prošlih ratnih dana

Žene heroine nazvasmo se same

Istinski svjedoci stvarne ratne drame

Ne trebamo počast, pohvale i cvijeće

Našu snagu mnogi nikad shvatit neće

Glasno ćemo sada samo jedno reći

ŽENA HEROINA ponos je najveći

Munira Viteškić