U  sklopu  provođenja aktivnosti predviđenih GAP Općine Ilidža, medijska kampanja pod nazivom "STOP NASILJU!" nastavlja sa intervjuima   sa relevantnim akterima našeg društva kada je u pitanju prevencija i borba protiv rodno zasnovanog nasilja i nasilja nad ženama. Razgovor je obavljen  sa Nerminom Omerovićem, dipl. psihologom i uposlenikom Centra za socijalni rad Ilidža.

Osobe koje su žrtve nasilja često to kriju. Kako ih prepoznati i kako im pomoći?

Naša Služba pretpostavlja da zasigurno ima osoba koje su izložene nasilju a to ne prijavljuju gdje iz nekih svojih ličnih razloga ostaju u takvim vezama, brakovima, ono što je bitno jeste da veliki broj slučajeva nasilja se prijavljuje naročito od kako je nasilje u porodici izašlo iz sfere privatnog, odnosno od kako je stupio na snagu Zakon o zaštiti od nasilja u porodici.

Mnoge osobe koje su osvještene i ne žele da žive takav život same prijavljuju nasilje i jako je bitno raditi na tome da se osobe ohrabre da to prijavljuju i konačno naprave iskorak iz kruga nasilja koje se ponavlja. Određene nesuglasice koje se s vremena na vrijeme znaju desiti su sastavni dio naših života, ali jako je bitno napraviti distinkciju između određenih nesuglasica i nečega što ima karakter nasilnog rješavanja bilo kojeg problema, činjenja radnji koje kod osoba izazivaju aktivan strah i osjećaj bespomoćnosti jer nasilje u porodici nije samo fizičko nasilje.Primjerice za svaki izraženi posesivan, kontrolirajući odnos možemo sa sigurnosti reći da ima elemente nasilja, a ne kako određene osobe to tumače, on mene voli, „brine“ za mene pa stalno provjerava gdje sam.
Koje su posljedice nasilja po žrtve?

Posljedice nasilnog odnosa su uvijek višestruke, kada je u pitanju fizičko nasilje te je vrlo jasno da je narušen fizički integritet osobe ali ono što je jako važno a često se zna zanemariti jeste aktivna narušenost psihičkog integritetea osobe a one su posljedica psihičkog, emotivnog nasilja koje počinioci čine na mnogo suptilnijinačin i koje se može prepoznati samo poseredno, po ponašajnim karakteristikama osobe koja je izložena tom nasilju. Najčešće se javljaju sljedeće karakteristike: gubitak samopouzdanja, napetost, anksioznost, depresija, aktivan osjećaj straha, problemi sa koncentracijom, napadi panike, problemi s aspavanjem, pa sve do mogućih pojava suicidalnih razmišljanja. Dakle, posljedice su višestruke i odražavaju se skoro na svim sferama ličnosti eklatantno umanjujući njihovu funkcionalnost.

Prema istraživanju koje smo sproveli 70 posto stanovnika Općine  Ilidža samtra da su žene najčešće žrtve nasilja u porodici. Da li je stvarna situacija odgovara ovakvoj percepciji građana?

Kada je riječ o spolu, činjenica je da su žene češće izložene nasilju što se jasno vidi po broju procesuiranih nasilja u porodici, što je donekle i u skladu sa percepcijom samih građana. Ali tu se mora dodati i jedna činjenica da žene i češće prijavljuju nasilje dok to muškarci veoma rijetko čine što je možda i posljedica same uloge muškarca u društvu u smislu stida da to prijave odnosno prisutnosti određenoj mjeri i predrasude koja se može metaforički prikazati kroz rečenicu „Kakav si ti to muškarac, kad te žena tuče i ne da ti da se družiš“.

Koliko je značajna podrška, razumijevanje društva u oporavku žrtvi?

Podrška je veoma bitna jer ako se neko odvažio da napravi iskorak i izađe iz začaranog kruga nasilnog odnosa i ako kasnije ne naiđe na podršku koja podrazumjeva psihološku, ekonomsku, dešava se da se ta osoba vraća u taj i takav odnos jer je često od počinioca nasilja ekonomski ovisna. Također ako društvo nemaq razumjevanja da je neko bio kontinuirano žrtva nasilja, to komentariše na razne načine davajući određene klasifikacije sve to može uticati na pojačavanje osjećaja bezpomoćnosti same žrtve.

Možete li nam opisati postupak zbrinjavanja žrtve koja vam se obrati za pomoć?

Za sam postupak zbrinjavanja žrtve može se reći da je veoma efikasan i od momenta prijave uključeno je više institucija koje poduzimaju niz aktivnosti iz svojih ingerencija. Sama prijava nasilja se odvija na način da žrtva prijavljuje nasilje nadležnoj PU, da li samim dolaskom u policiju ili pak da pozove policiju koja izlazi na lice mjesta. Policijska uprava sačinjava zapisnik o samom događaju, prikuplja informacije iz kaznene evidencije ukoliko je ta osoba prethodno evidentirana. Također traži informacije iz nadležne Službe socijalne zaštite o njihovom eventualnom prethodnom ili pak aktivnom angažmanu te o svemu obavještava Općinski Sud u Sarajevu. Na osnovu zaprimljene prijave Sud procjenjuje dali ima elemenata da se izreknu zaštitne mjere za počinjeno nasilje i donosi Rješenje u kojem se počiniocu nasilja izriču određene mjere zabrane ili pak mjere obavezne rehabilitacije.

Ono što je jako važno napomenuti da ukoliko žrtvi nasilja i dalje prijeti opasnost počinioc nasilja može biti lišen slobode a ukoliko žrtva nasilja (ovdje se misli na ženu, na djecu) nema adekvatnu podršku može biti smještena u „Sigurnu kuću“ koju odobrava nadležna Služba socijalne zaštite.

Sve ove radnje se skoro uvijek završavaju u roku od 24 saata od momenta prijave samog nasilja. Dakle, Zakon je predvidio da od momenta prijave nadležna PU ima dvanaest sati da uradi sve Zakonom predviđene aktivnosti te Sud isto tako u roku od dvanaest sati treba donijeti Riješenje o zaštinim  mjerama.   

Da  li ste imali priliku raditi sa nasilnicima? Kakva su po tom pitanju vaša iskustva?

Služba socijalne zaštite općine Ilidža je svakako involvirana u rad sa počiniocima nasilja u porodici. Sama činjenica da nakon počinjenja nasilja u porodici imamo situacije gdje se često pokreće i sam postupak posredovanja prije razvoda braka koji je u našoj ingerenciji. U samom postupku nastoje se urediti određeni roditeljski sadržaji koji podrazumijevaju niz postupaka iz porodično pravne zaštite gdje se nastoji urediti roditeljsko staranje.

Iz navedenih razloga jako često radimo i sa žrtvom i sa počiniocem nasilja u porodici. U prethodnom periodu naša Služba kao i još neke Službe koje su u okviru JU „Kantonalni centar  za socijalni rad“ a u saradnji sa Fondacijom lokalne demokratije Sarajevo organizirali i proveli određene projektne aktivnosti u formiranju „Grupa samopomoćo“ gdje smo ofirmili grupe od osoba koje su počinioci nasilja u porodici te sa istim proveli niz radionica u cilju osvještavanja adekvatnijeg načina reagiranja određenim životnim situacijama.

Kod samih počinioca nasilja u porodici primjetno je da mnogi nemaju izgrađen mehanizam samokontrole i konstruktivnog procesuiranja sopstvenih emocija naročito emocije i ljutnje.

Prema ranije spomenutom istraživanju 66 posto ispitanika smatra da žrtve nasilja ne prijavljuju nasilje zbog srama i sramote, odnosno osude društva. Šta nam je činiti po ovom pitanju?

Kada je u pitanju prijava nasilja u porodici dosta se toga promjenilo pa je i samo prijavljivanje postalo učestalije naročito sa efikasnijom primjenom Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. S druge strane teško je dostići nivo „nulte tolerancije na anasilje“ ali davanjem podrške žrtvi nasilja, razumjevanje može se smanjiti i taj prisutni osjećaj stida i sramote koje bi kao takvo trebalo više da bude prisutno kod samog počinioca. Žrtva nije krivac za dešavanje te se o tome mora jasno govoriti i senzibilizirati društvo za razumjevanje osoba koje se nađu u takovoj situaciji.

Koliko je u prošloj godini prijavljeno krivičnih djela nasilja u porodici? U poređenju sa prethodih pet godina da li je ovaj vidi krivičnog djela ima tendenciju rasta ili opadanja?

U prošloj godini na području općine Ilidža je prijavljeno i procesuirano više od 50 slučajeva nasilja u porodici te taj broj predstavlja najčešći broj u proteklih pet godina sa malom tendencijom odstupanja ka dolje ili gore.

Sa kojim institucijama surađujete po ovom pitanju?

Kada je u pitanju saradnja sa drugim institucijama to su prije svega PU Ilidža, Općinski Sud Sarajevo, Tužilaštvo Kantona Sarajevo, Dom zdravlja Ilidža, Centar za mentalno zdravlje Ilidža, KCUS Sarajevo, te Zavod za bolesti ovisnosti KS.